Nedavno sam pričao s jednim sveučilišnim profesorom zašto je u Hrvatskoj teško moguće okupiti 250 zadružnih suvlasnika za jedan projekt obnovljivih izvora energije poput one energane u gradišćanskom mjestu Pinkovac o kojoj sam pisao u prošloj kolumni. Moje je mišljenje da to nije ostvareno kod nas ne samo zbog Hrvatskih šuma (u koje bi trebao ući neki Elliot Ness kao i u neke druge državne tvrtke) a koje radije izvoze drvnu biomasu nego da je pretvore u energiju u Hrvatskoj i time joj dodaju vrijednost i nas učine ekonomski jačima i energetski neovisnijima. Nedavno me jedan šumar pitao kako je Mađarima i Slovencima isplativo voziti naše trupce za drvnu sječku u njihovim bioenerganama.

Mislim da je uz pretjeranu birokratiziranost, vremensku neograničenost postupaka za dobivanje dozvola, mali postotak privatnih šuma razlog izostanku takvih projekata tipična hrvatska boljka zvana hrvatski jal. Dakako to je bezvezna nacionalna generalizacija ali ipak moja je predrasuda ili ipak točna dijagnoza kako bi naši suvlasnici takvog energetskog objekta sigurno teško pristali na to da svi budu jednaki u toj tvrtki i da se obvežu ugovorom da svoj udio neće prodavati strancima niti moći otkupiti bilo kojeg suvlasnika. A onda mi je taj profesor, kojeg zaista cijenim, dodao još nešto:“Nije samo problem da ljudi ne vjeruju autoritetima koji bi ih uvjerili u zadružni energetski pothvat već je problem i to što u Hrvatskoj postoje lažni autoriteti koji tvrde da o energetici nešto znaju i pričaju recimo protiv vjetroelektrana a nisu napravili niti jednu studiju mogućnosti priključka takvih objekata na mrežu.“ To su ti lažni autoriteti koji tvrde da za svaki novi megawat iz OIE moramo imati jedan iz fosilnih goriva premda na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike postoji software koji s pogreškom od 2 posto predviđa proizvodnju iz istih OIE. Lažni autoriteti koji su i 2010. u Brisel slali akcijski plan za ostvarenje energetske strategije u kojem je dalje pisalo da imamo rast BDP-a a time i rast potrebe za energijom, lažni autoriteti koji ne znaju da je razvoj moguć uz istu razinu potrošnje energije, lažni autoriteti koji pričaju o sigurnosti opskrbe u zemlji koja će ove godine potrošiti više od dvije milijarde kuna na uvoz struje… Dakako tko sam ja da određujem tko jest energetski autoritet kad me nedavno jedna djelatnica HEP-a krstila kao energetskog hobista?

Zbrkanim vam se možda čini ovaj uvod no taj jal nekako mi se čini povezanim s potrebom da se s nekime uspoređujemo po svemu pa i po obnovljivim izvorima energije. Čini mi se da postoje dva načina uspoređivanja: onaj kompleksaški prilikom kojeg se obezvređuje ono što nemamo i nismo učinili (često pritom govoreći kako su svi drugi za to krivi, „kriza je eto“ ili da je to što nemamo ili nismo učinili bez veze) i onaj konstruktivniji i samouvjereniji u kojemu slijedimo bolje primjere i učimo iz tuđih grešaka. Danas kad su prve vijesti o tomu kako su naši kauboji spremni ostaviti krv na terenu ja ipak razmišljam s kime se uspoređujemo u nekim važnijim stvarima kad smo već odlučili tamo gdje jedni kažu pripadamo a drugi propadamo. Ovim drugima slatko je čuti kako su naše plaće bolje od istočnih susjeda i vjeruju da se možemo uspoređivati sa Švicarskom i Norveškom. Hajdemo se malo hobistički usporediti! Eto na ovoj stranici pročitao sam kako „Elektroprivreda Srbije planira tokom 2012. godine raspisati tender za izgradnju osam novih malih hidroelektrana, te za revitalizaciju njih čak petnaest.“ Sjetio sam se tada dvije sličice iz onog života kad ne radi televizijska kamera. Prvo jednog bivšeg djelatnika HEP-a i osobe odgovorne u Ministarstvu gospodarstva za razvoj OIE u Hrvatskoj (dolaze li tamo otkud drugdje nego iz HEP-a?) koji mi je nakon što sam mu predao priručnik Male hidroelektrane u Europi: Priručnik o potrebnim administrativnim postupcima rekao: „Zanimljivo, HEP ima 63 lokacije za male hidroelektrane. Rekao sam im zašto to ne date nekomu da te projekte razvija kad vi to ne radite?“ Tada sam pomislio: „Ovaj kao da priča o Elektroprivredi Zambije a ne hrvatske državne tvrtke.“

Sjetio sam se još nekoga – autora tog priručnika, još jednog profesora kojeg cijenim. Njega sam nakon godinu ili čak dvije nakon što je završen europski projekt kojim je dokazano kako u Norveškoj i Austriji nema manje dozvola za male hidroelektrane ali su vremenski ograničene, pitao: „Je li neki projekt hidrica u Hrvatskoj zaživio od izdavanja priručnika?“ „Uh, nemojte me ništa pitati, nadao sam se kako će se bar jedna mala hidroelektrana izgraditi. Pored hotela Korana u Karlovcu nakon što ustava postoji 50 godina sada developera traže da napravi riblju stazu, da se sve ribe koje su prešle preko te ustave (koja nije viša od današnjih pravila op.a.) nakon pola stoljeća mogu vratiti.“

Ima još jedna takva lokacija, na mjestu gdje se Korana ulijeva u Mrežnicu (poslije mosta na Korani kod Turnja odmah skrenuti lijevo) stoji austro-ugarski mlin koji još nismo uspjeli privesti namjeni male hidroelektrane. Čeka mlin neke kazne za premali udio OIE pa da ga pokrene voda u nekom drugom vremenu gdje neće biti moguće da vam službenik nakon 5 godina razvijanja projekta kaže: „Oprostite izgubili smo vašu građevinsku dozvolu!“ A to se dogodilo prije par dana u tom istom Ministarstvu gospodarstva… taj se poduzetnik osjeća kao jedan drugi koji u Slavoniji tri i pol godine pokušava započeti gradnju bioenergane i bioplinare gdje bi radilo 200 ljudi. Obojica nakon toliko prepreka koje dožive od istih birokrata o njima misle kako oni zapravo čine sve da nađu još neki problem i takve projekte još uspore…a ako ih se ne pita redovito o tome će šutjeti jer su jako zaposleni…

Mladen Iličković
novinar Hrvatske radiotelevizije, urednik emisije Ekozona