U sada već skoro jednogodišnjem uzaludnom čekanju novog zakona o obnovljivim izvorima energije i odgovora na pitanje "kamo dalje?", Vlada je na 102. sjednici prošlog četvrtka, 07.01. izmijenila Uredbu o minimalnom udjelu električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije čija se proizvodnja potiče i Uredbu o naknadama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije.

U Uredbi o minimalnom udjelu obnovljivih izvora energije i kogeneracije postavlja se novi minimalni cilj korištenja tih izvora u ukupnoj potrošnji električne energije do 2020. godine na sljedeći način:
„Minimalni udio električne energije čija se proizvodnja potiče u ukupnoj neposrednoj potrošnji električne energije do 31. prosinca 2020. bit će:
1) iz postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije 13,6 %,
2) iz kogeneracijskih postrojenja, čija se proizvodnja električne energije isporučuje u prijenosnu odnosno distribucijsku mrežu, 4 %.”

I iako bi ova odluka trebala biti pohvalna, s obzirom da bi se sada mogao očekivati prekid zakonskog ograničenja o gradnji obnovljivih izvora energije (kroz ograničenje ukupne snage izvora koji se potiču) i prekid zastoja u izvedbi projekata s kojim se nažalost suočavaju svi developeri zadnjih godinu i više dana, ipak ove odluke pokazuju i dalje jednu tamnu stranu priče. Jer ako uzmemo u obzir ciljeve Energetske strategije razvoja iz 2009. (20% obnovljivih izvora energije do 2020.) i 20-20-20 ciljeve EU za udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije, 13,6% se čini kao još jedan neambiciozan i razočaravajući cilj. Pogotovo iz perspektive apsolutnog podbačaja u ostvarivanju cilja koji smo si zadali do 31.12.2010. S druge strane uzevši u obzir sadašnje stanje na tržištu može se očekivati da ni ovaj cilj neće biti ni približno ispunjen.

Pri tome treba naglasiti da je ovo, kao što je bio i cilj za kraj 2010. deklarirano kao minimalni cilj što bi trebalo značiti da se potiče i sve više od toga. Međutim dosada to nije bio slučaj, nego se kroz državne tvrtke i institucije kočio razvoj projekata na način da se cilj ne premaši - a na kraju se nije ni ostvario. Treba napomenuti i da obnovljivi izvori za proizvodnju električne energije imaju puno veći utjecaj u dostizanju EU 20-20-20 ciljeva od obnovljivih izvora koji se koriste u svrhu transporta, grijanja i sl. Samim time bi cilj korištenja obnovljivih izvora električne energije u proizvodnji električne energije trebao biti veći.

Nažalost, sve ove činjenice ne ulijevaju preveliki optimizam za značajan razvoj i uzlet obnovljivih izvora energije u godinama koje dolaze. Ostaje jedino nada da će novi zakon o obnovljivim izvorima energije uskoro ugledati svijetlo dana i da će taj zakon, zajedno sa usklađivanjem svih energetskih zakona sa zahtjevima EU uroditi ovaj puta značajno kvalitetnijim i poticajnijim okruženjem za novi uzlet obnovljivih izvora energije kakav se uočava u drugim novim zemljama članicama EU.

Isto tako u Uredbi o naknadama za poticanje obnovljivih izvora energije i kogeneracije se drugu godinu za redom ta naknada za krajnje kupce ostavlja na 0,005 kn/kWh - tj. na daleko manjoj razini nego što je to bilo zamišljeno originalnom uredbom iz 2007. godine. To je još jedan pokazatelj neambizioznog planiranja korištenja obnovljivih izvora energije u godinama koje dolaze.

Tragedija je tim veća zna li se koliki potencijal obnovljivih izvora energije posjedujemo i koliko smo ovisni o uvoznim i stalno sve skupljim energentima.