Prema strategiji energetskog razvitka Hrvatske iz 2009. godine (NN 130/09) kao jedan od ciljeva energetske politike navodi se upotreba obnovljivih izvora energije, uz preuzimanje obveza iz ciljeva Europske unije „20-20-20“. Prema nekim istraživanjima, u 2008. godini Hrvatska je uvezla 52.3% energenata, a za 2030. godinu predviđen je uvoz od čak 72%. Nakon u potpunosti razvijenog plana za energetsku neovisnost Danske donosimo strategiju i predviđanja energetske neovisnosti Republike Hrvatske. S time da se u ovome članku ne ulazi pretjerano u ekonomski i socijalni efekat takvog pothvata, koji će biti razmotreni u sljedećim člancima.

Ovaj članak najvećim se djelom zasniva na studiji gospodina Gorana Krajačića (G. Krajačić, et al., Planning for a 100% independent energy system based on smart energy storage for integration of renewables and CO2 emissions reduction, Applied Thermal Engineering (2011), doi:10.1016/j.applthermaleng.2011.03.014) u kojoj je razvijena ideja o planiranju 100% neovisnog energetskog sustava koji se zasniva na pametnom skladištenju energije za integraciju obnovljivih izvora energije i smanjenju emisija CO₂.

Hrvatska strategija bazirana je na mjerama koje bi trebale povećati udio obnovljivih izvora energije i distribuiranih izvora, povećati uštede energije i poboljšati energetsku učinkovitost. Takve mjere povećale bi sigurnost dobave energenata i smanjile emisije stakleničkih plinova. Obveze, preuzete iz ciljeva „20-20-20“, koje se nalaze u Strategiji energetskog razvitka Republike Hrvatske predviđaju da će Hrvatska do 2020. godine imati: udio od 20% obnovljivih izvora energije u bruto neposrednoj potrošnji, upotrebu 10% udjela obnovljivih izvora energije u svim oblicima prijevoza, 20% smanjenje ukupne potrošnje energije (povećanje energetske učinkovitosti), te smanjenje emisija stakleničkih plinova za 20% u odnosu na 1990. godinu.

Strategija energetskog razvitka Republike Hrvatske

Podaci o strateškom razvoju energetike u Hrvatskoj do 2020., odnosno 2030., godine preuzeti su iz knjige „Prilagodba i nadogradnja strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske“, izdane u listopadu 2008. godine, a naručene od strane Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Programa ujedinjenih naroda za razvitak (UNDP).

U Strategiji energetskog razvitka RH stoji: „Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske i članka 5. stavka 3. Zakona o energiji (NN 68/2001), Hrvatski sabor je na sjednici od 19. ožujka 2002. donio Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske (NN 38/2002) - u daljnjem tekstu Strategija iz 2002. Prema Zakonu o energiji, Strategija energetskog razvoja temeljni je akt kojim se utvrđuje energetska politika i planira energetski razvoj Republike Hrvatske, a donosi se za razdoblje od 10 godina. Strategija iz 2002. obradila je razdoblje do 2030. godine.“

Temeljna načela strategije su: sigurnost opskrbe energijom, konkurentnost energetskog sustava i održivost energetskog razvoja; a u viziji strategije stoji kako će Hrvatska imati pouzdan i održiv energetski sektor, čiji će se razvoj temeljiti na iskorištavanju svih energetskih opcija za zadovoljavanje vlastitih potreba za energijom i za stvaranje dodatnih koristi za građane, u skladu s načelima okolišne, gospodarske i društvene odgovornosti.

Kao što je poznato, prema strategiji, udio obnovljivih izvora energije do 2020. godine trebao bi činiti 20% ukupne energetske potrošnje. Taj udio podijeljen je na tri energetska sektora, pa je tako u planu da bi u elektroenergetskoj potrošnji obnovljivi izvori činili 35%, 10% bi imali udjela u prijevozu, i 20% u sektoru grijanja i hlađenja. Navedenih 35% udjela u elektroenergetskom sektoru uključuje i velike hidroelektrane, za koje je predviđena i izgradnja novih ili porast snage u postojećim hidroelektranama u iznosu od 300 MW do 2020. godine. Kako bi se cilj od 35% udjela (proizvodnja od 10,7 TWh) dostigao u strategiji je, do 2020. godine, planirana izgradnja i: 1200 MW vjetroelektrana, 140 MW elektrana na biomasu, 100 MW malih hidroelektrana, 45 MW sunčevih elektrana, 40 MW termoelektrana na komunalni otpad, te 20 MW geotermalnih elektrana. U strategiji, osim toga, stoji kako „povećana uporaba obnovljivih izvora također podrazumijeva i male proizvodne jedinice smještene u blizini ili na mjestima potrošnje električne energije, koje se priključuju na distribucijsku mrežu. U tom je smislu potrebno omogućiti prihvat distribuiranih izvora i stvoriti tehničke uvjete za rad aktivnih distribucijskih mreža.“

Tablica 1: Projekcija strukture obnovljivih izvora energije prema Nacrtu zelene knjige, 2008. godine

Rezerve prirodnog plina procijenjene su na  36,4361 Gm³, te bi, uz godišnju proizvodnju od 2,8472 Gm³, teoretski mogle biti potrošene u manje od 13 godina. Slična situacija procijenjena je i za rezerve nafte, koje su procijenjene na 11,4725 Mm³, uz godišnju proizvodnju od 815.000 tona. Važno je napomenuti kako su to samo hipotetska predviđanja jer će cijena fosilnih goriva rasti sukladno smanjenju rezervi, što će rezultirati smanjenjem potrošnje. Iz podataka o rezervama i proizvodnji fosilnih goriva, uz napomenu da ugljen u potpunosti uvozimo, možemo zaključiti kako je 100% neovisnost hrvatskog energetskog sustava gotovo u potpunosti ovisna o lokalnim obnovljivim izvorima energije, uz nužno povećanje energetske učinkovitosti i smanjenje potrošnje energije.

Kada je riječ o potrošnji energije, u Strategiji stoje slijedeći ciljevi: „obuzdati porast ukupne potrošnje naftnih derivata (prosječna stopa porasta do 2020. godine iznositi će -0,2%), struktura primarne energije u ukupnoj potrošnji energije biti će raznolikija (zahvaljujući visokoj stopi porasta obnovljivih izvora i nuklearnoj energiji), udio nafte i prirodnog plina (fosilnih oblika energije sa čvrstom cjenovnom vezom) će se smanjiti sa 76% u 2006. na 61% u 2020. godini i udio domaćih izvora energije u ukupnoj potrošnji će se povećati za 8% (s 35% u 2006. godini na 43% u 2020. godini).“

Tablica 2: Ukupna potrošnja energije u Hrvatskoj prema Nacrtu zelene knjige, 2008. godine

Kao i kod drugih zemalja koje razrađuju strategiju energetske neovisnosti, tako i u Hrvatskoj strategiji sektor prometa predstavlja jedan od najvećih problema. Iako je u ovom sektoru najteže postići zadane ciljeve, zbog smanjenja potrošnje energije u strategiji se predlaže donošenje paketa mjera energetske učinkovitosti koji uključuje: propisivanje strožih standarda za nova vozila, provedbu informacijskih kampanja o energetski učinkovitom ponašanju u prometu, planiranje i uspostavu učinkovitih prometnih sustava i poticanje projekata čišćeg prometa i kupovanje energetski učinkovitijih vozila. Prema studiji gospodina Krajačića, ukoliko Hrvatska želi postići potpunu energetsku neovisnost, u razdoblju nakon 2020. godine osobna vozila na fosilna goriva trebali bi biti svedeni na minimum, a upotreba električnih vozila i vozila na biodizel trebala bi progresivno rasti. Kamioni i autobusi bi u svojoj energetskoj potrošnji mogli imati 25% udjela dizel goriva, odnosno 4,75 TWh, dok bi dodatnih 5,4 TWh mogla upotrebljavati druga teška vozila koja se upotrebljavaju u industriji i poljoprivredi. Pretpostavlja se da će potrošnja goriva u zračnom prometu porasti za 50%, što bi iznosilo 3 TWh, te nije zamijenjena drugim oblicima goriva.