Nedavno su se sastali developeri projekata obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Malo je bilo zadovoljnih čak i u sektoru vjetra koji je uspio najviše snage priključiti na energetski sustav. „Svi smo se veselili kad smo dobili Tarifni sustav 2007., ali kao što smo i predviđali postoji mnogo problema jer nema koordinacije između raznih ministarstava i tijela“, rekao mi je tom prilikom jedan od predstavnika međunarodne kompanije koja investira i razvija projekte vjetroelektrana u Hrvatskoj.

S njime se u potpunosti slaže primjer projekta solarne elektrane uz Dunav. Nedavno je Ministarstvo gospodarstva promijenilo uvjete za dobivanje prethodnog energetskog odobrenja (prvog od pet administrativnih koraka) i sada traži potvrdu nadležnog lokalnog urbanističkog tijela (pri županiji) o tomu da je lokacija na kojoj se želi graditi  zaista prostornim planom izrijekom namijenjena za solarne elektrane. Naravno developer je zatražio takvo mišljenje no nakon toga se ispostavilo da suglasnost treba dati i Ministarstvo obrane (vjerojatno zbog obližnje granice), Ministarstvo kulture zbog ekološke mreže i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva zato jer je u blizini vodozaštitno područje. Budimo nerealno optimistični pa dajmo svakom od tih tijela samo dva mjeseca i eto pola godine čekanja ako će prosuđivati jedno nakon drugog.

„Imaju i druge zemlje podjednaki broj postupaka prilikom dobivanja dozvola za početak gradnje male hidroelektrane, ali kod njih je svaki od njih vremenski ograničen,“ objasnio mi je nedavno na Korani prof.dr. Zvonimir Guzović s Fakulteta strojarstva u Zagrebu koji je u sklopu trogodišnjeg projekta SMART uspoređivao procedure u Italiji, Austriji, Grčkoj, Norveškoj i Hrvatskoj. Developeri bi trebali imati neku jeftinu državnu agenciju koja bi im ponudila lokacije na kojima bi mogli razvijati projekte, a kad bi dobili sve dozvole vidjelo bi se pod kojim uvjetima. Navodno takvo što postoji u Francuskoj gdje se za 3 tisuće eura može doznati treba li uopće ulagati na nekoj lokaciji u razvoj projekta novac, vrijeme i živce. Nešto takvo pokušava učiniti Karlovačka županija koja na Mrežnici, Kupi i Korani traži potencijalne lokacije za razvoj projekata malih hidroelektrana i dosad ih je odredila sedam. Dok ne dobijemo agenciju i ne pojednostavnimo proceduru dobivanja dozvola (za fotonapon na krovovima kuća to je obećao bivši ravnatelj Uprave za energetiku i rudarstvo Branimir Horaček još za 1. svibnja prošle godine) utješno je da će uskoro spomenuti projekt iznjedriti prvi priručnik za developere i lokalnu samoupravu za razvoj i ostvarenje projekata malih hidroelektrana. To su projekti dohvatljivi lokalnim investitorima jer su isplativi za sedam godina uz rok trajanja hidroelektrana od 35 godina i jeftino uzdržavanje bez mnogo rizika. O tom „našem“ ulaganju razmišljao sam dok sam slušao jednog stranačkog čelnika koji mi je objašnjavao kako obnovljivi izvori moraju ostati u hrvatskim rukama. Razmišljao sam o čemu mi taj čovjek priča kad su kamate za pripremu projekta u jednoj hrvatskoj banci 11,99 posto (koji li su to poslovi osim droge i oružja koji donose dobit da se to isplati). U toj banci nude kredit na način da se položi 30 tisuća eura i dobije kredit od 50 tisuća. Da, čuli su u toj banci za HBOR, ali nemaju tamo vezu da povuku sredstva. A u jednoj stranoj banci u Hrvatskoj za isti projekt nude sredstva HBOR-a po kamati od 5,5 do 7,5 posto.

To pišem o razvoju projekata, a o tomu koji hrvatski investitor ima nekoliko desetaka milijuna eura za projekt obnovljivih izvora energije i strpljenja čekati 7 godina da mu se povrati ulaganje mislim da je suvišno pričati…premda bilo bi lijepo biti energetski neovisan, ali je li to samo politička parola?

Mladen Iličković