Energija oceana, tj. plime i oseke, te valova je još uvijek relativno slabo istraženo i iskorišteno područje proizvodnje energije. I dok je energija plime i oseke relativno rijetko korištena, ipak njena povijest seže sve do doba antike, kad se slično kao i energija vodotoka počela upotrebljavati u prvim mlinovima s vodenim kotačem. S druge strane korištenje energije valova je prvi puta zabilježeno tek u 18. stoljeću. Ulaskom u doba velikog prodora obnovljivih izvora energije ova dva izvora energije mogu igrati značajnu ulogu u energetskom miksu budućnosti, pogotovo u državama smještenim na velikim svjetskim oceanima.

Povijest energije valova:

Iako je bila poznata još iz doba antike, energija valova nije bila posebno iskorištavana sve do 18. stoljeća kada je u Parizu Monsieur Girard sa sinom podnio prvi prijedlog za patentna prava na stroj za iskorištavanje te energije. To je bio prvi od patenata u tom polju. Od 1855. do 1973. je prijavljeno 340 patenata za iskorištavanje energije valova samo u Velikoj Britaniji.

Prvo pravo korištenje energije valova se desilo 1910. kada je Bochaux-Praceique konstruirao uređaj za pretvorbu energije valova u električnu energiju da bi osvijetlio svoju kuću u blizini Bordeauxa, Francuska. To je bio prvi uređaj za pretvorbu energije valova u električnu energiju koji se temeljio na osciliranju vode u cijevi.

Val

Moderno znanstveno istraživanje energije valova je počelo 1940-ih kada je Yoshio Masuda počeo testirati različite koncepte pretvorbe energije valova, a dosta tih uređaja se koristilo za napajanje svjetionika.

1973. sa dolaskom velike naftne krize je povećano zanimanje za svim alternativnim oblicima energije uključujući i energiju valova. Nekoliko vlada je tada sponzoriralo programe za razvoj te tehnologije, posebno u Japanu, Norveškoj i Velikoj Britaniji. Ovi programi su doživjeli značajan uspjeh u razvoju tehnologije i njihova postignuća su bila impresivna, te su u tim zemljama bili postavljeni i različiti prototipovi takvih elektrana na energiju valova (na slici dolje se vidi jedna takva elektrana na otoku Toftestallen u Norveškoj). Zbog tih programa su se i mnoga sveučilišta počela baviti razvojem takvih projekata u što su se uključili i neki poznatiji znanstvenici, kao što su Stephen Salter, Kjell Budal, Johannes Falnes, Michael E. McCormick, David Evans, Michael French, John Newman i Chiang c. Mei. 1979. je u Göteborgu u Švedskoj održan i prvi simpozij o korištenju energije valova koju je pohodila većina tih stručnjaka.

Tofestallen, Norveška – elektrana na valove (izvor: http://www.uni-leipzig.de/)

Padom cijena nafte 1980-ih je većina tih programa ostala bez financiranja tako da je došlo do zastoja u razvoju daljnjih elektrana, koje unatoč mnogo truda nisu postale komercijalno isplative tokom 1970-ih.

Od sredine 1990-ih došlo je do novog uzleta energije valova, koji uglavnom predvode male inženjerske tvrtke. Kao rezultat toga, gradi se veći broj projekata diljem svijeta i uglavnom su ograničeni na nekih 2 megavata po projektu. A s obzirom da više nisu sponzorirani od strane vlada, fokusiraju se na ekonomsku isplativost i tehnologiju.

Prva komercijalna elektrana na valove otvorena je 2008. u Portugalu i zove se Aqucadora Wave Park. Nažalost projekt je propao krajem iste godine. Razvijaju se i projekti u Škotskoj, Engleskoj, Australiji i drugim zemljama.

Povijest energije plime i oseke:

Povijest energije plime i oseke seže u doba antike. Najstariji dokaz korištenja energije plime i oseke datira iz otprilike 900. g., ali prilično je sigurno da postoje i prethodnici koji nikada nisu otkriveni. To rano korištenje plime i oseke se odvijalo na način da su se koristili prirodni rezervoari plime i oseke, tako da bi se sagradila brana preko rezervoara, te bi se tada ispuštala voda kroz vodeni kotač ili neki sličan uređaj za prenošenje energije. Tako dobijena energija se uobičajeno koristila za mljevenje pšenice u brašno. Energija se na takav način najčešće mogla koristiti dva puta dnevno na 2-3 sata. U Hayleu, Engleska je energija plime i oseke čak korištena da „napravi plovnim“ kanal koji se redovito punio tako sačuvanom vodom za vrijeme plime.

Mlin na plimu i oseku u Brehatu, Francuska (izvor: http://sanford-soccer-net.blogspot.com/2009/02/mill_03.html)

Do 1960-ih je energija plime i oseke konačno postala dovoljno razvijena da se izgradi prva prava elektrana na energiju plime i oseke. Smještena je u blizini mjesta St. Malo, Francuska i to u pokrajini Bretanji gdje je postojao i veći broj mlinova na plimu i oseku. Ta elektrana na plimu i oseku koristi 24 komada 10 megavatnih turbinskih generatora cijevastog tipa. Instalirana je 1965. i od tada je u pogonu do danas. Elektrana se zove La Rance, a razlika plime i oseke na toj lokaciji doseže i više od 14 metara.

La Rance brana

Druga komercijalna elektrana na plimu i oseku je postavljena u Annapolis Royaleu, Kanada kako bi dokazala funkcioniranje STRAFLO turbine. Postoje i manje brane postavljenje po svijetu koje nisu napravljene za komercijalne svrhe.

Tokom naftne krize, isto kao i kod energije valova mnogo je rješenja i projekata na plimu i oseku bilo u razno raznim istražnim fazama, uključujući i 8640 megavatni Severn Tidal, koji ima 13 metarsku razliku plime i oseke. Nažalost projekt je obustavljen 1987. zbog „ekonomskih problema“.

S porastom cijene goriva i ovi projekti danas postaju sve isplativiji, te su ponovno postali aktualni. Razmatraju se projekti u Velikoj Britaniji, Rusiji, Sjevernoj Americi i drugim zemljama.

Hrvatska za oba ova izvora energije, s današnjim stanjem tehnologije nema gotovo nikakvih potencijala. Razlike plime i oseke se kreću u granicama od otprilike jednog metra, a Jadransko more nije poznato ni po velikim valovima, te se ne predviđa implementacija takvih projekata u Jadranskoj regiji.