Connie Hedegaard, jedna od članica Europske komisije (tzv. „vlade“ Europske unije), nedavno je izjavila kako je dostizanje cilja od 100% opskrbe Europske unije električnom energijom pomoću obnovljivih izvora energije „prefectly doable“. Danski premijer Rasmussen je nedavno također objavio cilj da „Danska bude neovisna o nafti, plinu i ugljenu do 2050. godine“. Jesu li to sve samo iluzije ili je to zaista i moguće? U idućih nekoliko tjedana analizirat ćemo mogućnosti, pa navratite četvrtkom na ove stranice za novu dozu razmišljanja o budućnosti...

Motivacija

(ili: zašto Europa toliko „forsira“ baš obnovljive izvore energije?)

Najčešći argument koji se koristi kad se govori o obnovljivim izvorima energije je smanjenje emisija štetnih plinova. I zaista, Europa je predvodnik u donošenju ciljeva za smanjenje emisija stakleničkih plinova, ima vrlo aktivnu politiku i program smanjenja i pokušava progurati takvu politiku i na globalnoj razini. Međutim, svi napori Europe da smanji svoje emisije teško da će uroditi značajnijim smanjenjem emisije stakleničkih plinova na svjetskoj razini. Prema analizama konzultanata UNEP-a, u 2005. godini, Europska je unija zauzimala udio od svega 14% ukupnih svjetskih emisija stakleničkih plinova. Dakle, bez promjena na svjetskoj razini, Europska unija samostalno ne može donijeti željene promjene.

Slika 1. Udio emisija stakleničkih plinova u svijetu 2005. godine (ECLAC)

Idući razlog odnosi se na ovisnost o uvozu energenata. U rujnu 2010. godine, Europska unija objavila je izvješće o ovisnosti o uvozu fosilnih goriva (Net Energy Import Dependency (ENER 012) – Assessment) u kojem navodi da je uvoz fosilnih goriva porastao sa 47,8% u 2000. godini na 54,5% u 2007. godini. Oko trećine uvoza pritom dolazi iz Rusije.

Slika 2. Neto uvoz EU27 prirodnog plina, nafte, krutih goriva i suma svih po zemlji podrijetla kao postotak ukupne specifične potrošnje pojedinog goriva (izvor: Eurostat, Energy statistics, Imports)

Ukupno gledano, Rusija snabdijeva Europsku uniju sa 20% energije (ukupna bruto potrošnja) i to ne samo fosilnim gorivima, već i uranom, kojeg 17% dolazi iz Rusije. Rasprostranjenost rude urana je doduše bolja nego ona fosilnih goriva, pa tako Europska unija uvozi 25% urana iz Kanade, spomenutih 17% iz Rusije, 16% iz Australije, 10% iz Nigerije itd.

Slika 3. Države iz kojih je uvezen uran tijekom 2008. godine u EU27 (izvor: Euratom, Annual report 2008)

Ovisnost o uvozu petine svojih energetskih potreba iz jedne države i još otprilike toliko iz povijesno „nestabilnih“ država, kao što su Libija, Alžir, Iran, Nigerija i slične države, definitivno je moralo natjerati Europu da se zapita što može napraviti na svom teritoriju i kakve resurse uopće ima na raspolaganju. S obzirom na relativno slabe lokalne resurse fosilnih goriva, pa i urana, Europa traži rješenje u obnovljivim izvorima energije – vjetru, suncu, vodi, biomasi. Obnovljivi izvori su lokalni resurs, nalaze se fizički na teritoriju Europe i disperzirani su, čime se isključuje mogućnost da neki lokalni ili regionalni diktator „zavrne pipu“ i ne dozvoli više uvoz goriva iz svoje države.

Treći razlog koji motivira EU za obnovljive izvore energije jest zapošljavanje. Odljev dijela industrije u dalekoistočne države za sobom je donio i nezaposlenost jednog dijela stanovnika i potrebu za osmišljavanjem novog plana zapošljavanja i novih industrija. Orijentiranost Europe na inovacije i nove tehnologije dovelo je do cijelog niza novih područja, novih stručnjaka i novih proizvoda. Europa je dovoljno rano prepoznala potencijale, pa sad svoje proizvode i svoju „pamet“ izvozi po cijelom svijetu kroz razne vrste konzultantskih usluga, usluga gradnje, pa i usluga financiranja. Samo na području vjetroelektrana je trenutno zaposleno 192.000 ljudi u Europi (EWEA), a od 2002. do 2007. porast je bio takav da se praktično svakog dana zapošljavalo novih 33 ljudi u tom sektoru. Do 2020. godine očekuje se da će u sektoru vjetroelektrana biti zaposleno oko 446.000 ljudi, a do 2030. bi taj broj mogao biti oko 479.000. Procjene Europske komisije (EWEA) govore o zapošljavanju novih 2,8 milijuna ljudi na području obnovljivih izvora energije do 2020. godine (kada bi se dostigli zacrtani ciljevi za 2020. godinu).

Znači, Europska unija želi postati manje zagađena, želi prestati biti energetski ovisna o drugim državama i regijama, želi zaposliti što više ljudi, te želi profitirati od izvoza svojih proizvoda i tehnologija.