Jedan od glavnih argumenata postojeće političke garniture koja u trenutku pisanja ovog članka sada već gotovo dvije godine sjedi na vlasti i koja gura takozvane kapitalne projekte jest upravo zapošljavanje. Ti kapitalni projekti o kojima se priča uključuju i guranje nekih od većih projekata u energetici, u prvom redu novih blokova termoelektrana na postojećim lokacijama ili potpuno novih termoelektrana. Naravno, ta argumentacija u političkim krugovima i masovnim medijima ostaje na grubim brojkama nezaposlenih i potencijalno zaposlenih, dok se istovremeno nitko ne pita kakva je kvaliteta tih poslova. Drugim riječima, zaboravimo na trenutak suhoparne brojke što će potencijalno zaposleni Hrvati jednog dana čak ako se i ostvare ovi projekti konkretno raditi?

Koju domaću komponentu uključuje izgradnja termoelektrane?

Realno gledano, izgradnja jednog bloka termoelektrane je velik i kompleksan projekt koji privremeno mobilizira značajnu količinu radne snage, posebice u procesu izgradnje postrojenja i montaže opreme. To je projekt koji može nakratko razbuditi građevinski sektor u smislu izvođenja, ali ne može ostvariti trajne pomake u smislu pokretanja industrijske proizvodnje. Drugim riječima, prošla su vremena kada su se veliki energetski pogoni značajnijim dijelom bili sastavljeni od domaćih komponenti, iako čak niti tada neki od glavnih dijelova pogona tih velikih objekata (kotlovi, turbine, generatori, itd.) nisu nužno proizvedeni na području bivše države, nego su došli s ove ili one strane željezne zavjese. Dodajmo još k tome činjenicu da je tijekom devedesetih ispario značajan dio potencijala domaće proizvodnje opreme za industrijska i druga postrojenja i da oni koji su uspjeli preživjeti često nisu ulagali u njihov daljnji razvoj proizvoda da bi ostali u trendu s međunarodnom konkurencijom, nerealno je očekivati da će jedan „kapitalna“ termoelektrana ostvariti snove naših političara i dovesti do trajnog zapošljavanja u proizvodnom sektoru u većem broju. Slična priča je i u sektoru projektiranja gdje još uvijek postoje tvrtke koje bi teoretski mogle projektirati čitavu termoelektranu, ali gdje će se ono najvjerojatnije svesti na nostrifikaciju i prilagođavanje glavnih dijelova projekata koje je napravio netko izvana. Drugim riječima, kao što je već prije rečeno, domaća komponenta izgradnje termoelektrane se uglavnom svodi na izvođenje građevinskih i montažnih radova.

Zašto je strana komponenta u obnovljivim izvorima tolika boljka?

Zanimljiv mi je argument protiv obnovljivih izvora energije kojeg sam u posljednjih gotovo desetak godina imao prilike čuti, podjednako u masovnim medijima i pojedinim političkim krugovima, ali i od kolega u struci o tome kako primjena obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj ne uključuje domaću komponentu i zbog toga ne bi trebala biti strateška odrednica razvoja energetike u Hrvatskoj. Iako je dovoljno prelistati nekoliko članaka na ovome portalu da se ta suluda ideja vrlo jednostavno pobije, čak i da je to u potpunosti istina, zanimljivo je licemjerje u tretmanu alternativnih izvora energije u odnosu na konvencionalne. Drugim riječima, čini se da nikog ne smeta činjenica da je domaća komponenta prilikom izgradnje termoelektrane značajno niska, no kad je u pitanje korištenje solarne energije ili energije vjetra, odjednom činjenica da je vjetroagregat proizveden u Njemačkoj, a solarni panel u Kini postaje nužan i dovoljan razlog da ih država prestane poticati, a struka postaje spremna odbacivati kao dio mogućeg rješenja za energetske probleme Hrvatske. Nažalost, takav je stav isključivo produkt neinformiranosti i ignorancije političkih struktura i ostalih koji odlučuju o energetskoj budućnosti Hrvatske. 

Zeleno zapošljavanje ne smije se tretirati samo kao brojka

Jedna od stvari koja me izuzetno smeta već neko vrijeme u ovoj državi jest da stalno slušam o zapošljavanju isključivo kroz brojke, gdje se potpuno zaboravljaju vrsta posla i uvjeti rada u kojima zaposlenici rade. Ne samo da se ne uzima u obzir kvaliteta radnih mjesta, nego se čini kao da je zapošljavanje samo sebi postalo svrha. U tom smislu moram nažalost zamjeriti i svojim kolegama koji redovno govore o tzv. „zelenim poslovima“ kroz brojke i brojčani potencijal zapošljavanja, a često zaboravljaju istaknuti prednosti zaposlenja u tom sektoru. Pri tome ne mislim isključivo na umjetno stvorenu tržišnu potrebu za energetskim certifikatima koja je dovela taj tržišni segment energetske učinkovitosti do razine lakrdije, već o konkretnom kvantitativnom i kvalitativnom potencijalu zapošljavanja u proizvodnom i uslužnom sektoru vezanom uz ekologiju i obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost u Hrvatskoj. Naime, otvaranjem tržišnog segmenta upravo u tim sektoru postoji potencijal za otvaranjem određenog broja vrlo kvalitetnih radnih mjesta, samo nažalost zbog nepovoljne tržišne klime koja uključuje i šizofrene promjene strateškog i zakonodavnog okvira te nedostatak kvalitetnih izvora financiranja za projekte zelene energetike ta radna mjesta još uvijek čini potencijalnim.

Zelena energetika nije za svakoga – ili možda je?

Zaboravimo na trenutak činjenicu da sustavno državno poticanje obnovljivih izvora energije kroz poticajnu otkupnu cijenu električne energije nije ostvarilo svoj cilj povećanja udjela obnovljivih izvora energije i pomirimo se s činjenicom da je država bez obzira na to jednostavno zatvorila pipu (http://www.h-alter.org/vijesti/ekologija/energija-kraj-povjerenja-u-drzavu). Nemojmo tražiti krivca u nerazumijevanju političkih struktura fiksiranih na rezove jer od njih razumijevanje uz činjenicu da je Hrvatska već šestu godinu za redom u recesiji niti ne treba očekivati. Umjesto toga, vrijeme je da se građani koji žele vidjeti i koristit obnovljive izvore energije okrenu svojim susjedima i pokrenu lokalne  inicijative koje će dovesti do pritiska na lokalne vlasti i pokretanja s mrtve točke. Jedno od mogućih rješenja na koje s optimizmom gledam jest pokretanje energetskih zadruga (http://www.obnovljivi.com/aktualno/2826-energetske-zadruge-kao-buducnost-energetike) na lokalnim razinama, čija scena u Hrvatskoj trenutno broji gotovo desetak njih u raznim stadijima djelovanja. Činjenica jest da sam tijekom posljednjih godinu dana aktivnog djelovanja u sektoru zelene energetike naišao na velik interes građana i nekolicinu odličnih ideja u tom sektoru koje se nažalost nisu uspjele realizirati, upravo zbog polaganja nade u državu ili manjka kvalitetnih izvora financiranja

Druga velika stvar u koju ja osobnu polažem nadu jest skoro osnivanje etične banke u Hrvatskoj (http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/budjenje-banktivizma) koja bi mogla barem djelomično riješiti problem financiranja projekata zelene energetike, jer glavni izvor financiranja za takve projekte ne bi trebali biti isključivo EU fondovi, iako vrlo kreativnih primjera (http://www.obnovljivi.com/hrvatska-i-regija/2933-viseci-solarni-paneli-za-solarnu-elektranu-u-virovitici) čak i u Hrvatskoj ima. Drugim riječima, očito je potrebna jedna ili više financijskih institucija koje će pratiti daljnji razvoj zelene energetike i koje bi trebale prodrmati taj sektor. Ako to neće biti etična banka teško mi je vjerovati da će netko drugi za to smoći snagu i pokazati razumijevanje.