Opće je poznata činjenica da se Hrvatska, sada kao punopravna članica EU obvezala sukladno EU direktivama ostvariti određene ciljeve u sektoru smanjenja emisija stakleničkih plinova, primjeni obnovljivih izvora energije i uvođenju mjera energetske učinkovitosti. Isto je tako opće poznati EU 20-20-20 cilj, a u okviru kojega se svaka država, sukladno svome statusu i mogućnostima morala obvezati na ispunjenje određenih ciljeva u navedenim sektorima. Hrvatska se tako obvezala do 2020. godine ispuniti cilj od 20% ukupne energetske potrošnje iz obnovljivih izvora energije.

Jedan od ključnih dokumenata na tome putu donesen je još 2009. godine, kada je u Saboru izglasana Strategija energetskog razvitka RH. Ta strategija definirala je okvire razvoja energetskog sektora do 2020., sa pogledom do 2030. temeljem parametara predviđenog porasta energetske potrošnje i obvezujućeg cilja za obnovljive do 2020. Između ostaloga u toj strategiji su postavljeni i konkretni ciljevi po pojedinim tehnologijama obnovljivih izvora energije.

Sukladno EU direktivama, osim nacionalnih strategija, svaka država članica dužna je Europskoj komisiji dostaviti i nacionalni akcijski plan (NAP) kojim se moraju detaljno definirati tehnologije i mjere kojima će se ostvariti ciljevi do 2020. i koji će biti izvršni dokument stategije. Prijedlog nacrta takvoga dokumenta zadnjih nešto više od dva mjeseca izaziva buru negodovanja u stručnim krugovima, da bi sve kulminiralo donošenjem dokumenta na sjednici Vlade RH 16.10.

Na istoj sjednici donešena je i nova uredba o naknadi za poticanje obnovljivih izvora energije i kogeneracije, na koju smo upozoravali da je neodrživa u svom prošlom obliku, gdje je ta naknada bila postavljena na 0,5 lipe po kWh. Sada je povećana na 3,5 lipe po kWh.

U međuvremenu se pojavio i prijedlog novog Tarifnog sustava, koji je potpuno u skladu sa NAP-om.

Nelogičnosti i elementarnog nepoznavanja problema ima u svim dokumentima, a kroz njih se dijelom jasno nazire i isključivo politički motivirana odluka o ograničavanju razvoja obnovljivih izvora energije. Jer nijednog pravog argumenta za isto nema. No krenimo redom.

Zašto je draft nacrta NAP-a izazvao toliko žestokih reakcija, uz činjenicu da se kasni nekoliko godina sa donošenjem istoga i da je u opticaj za komentiranje pušten taman u vrijeme godišnjih odmora, kao i da nije organizirana prava javna rasprava o dokumentu?

Razlozi su brojni. Prvi od kojih se lako može sažeti u izjave nekoliko profesora i doktora znanosti sa naših tehničkih fakulteta iz čijih se usta po skupovima i medijima moglo čuti otprilike sljedeće: "kod mene na fakultetu, kad mi studenti dođu sa ovakvim radom, sve križam i šaljem ih kući sa negativnom ocjenom na ispravak kompletnog rada".

Sama struktura pisanja NAP-a u kojoj se ne navodi ni autora, ni većinu izvora informacija već na samom početku ne ulijeva povjerenje. Međutim sadržaj toga dokumenta od 107 stranica je ono što je posebno problematično. Prije svega stoga što od 107 stranica, velika većina njih se sastoji od taksativnog navođenja zakona, pravilnika, uredbi i odredbi, te mjera koje su na snazi vezano za tržišta obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti. Pri tome se na eksplicitna pitanja o planovima i akcijama odgovara općenito afirmativno, ali bez navedenih jasnih i konkretnih mjera i primjera koji podržavaju takav stav, ili u većini slučajeva bez jasnih prikazanih ostvarenja u istom području.

No ni taksativno navođenje svih propisa i općenito afirmativni, ali nimalo konkretni odgovori vezani uz daljnje planove i akcije nisu neki veliki problem.

Veliki problem bi se mogao svesti na svega desetak do petnaest stranica teksta i tablica iz NAP-a. A odnose se na preraspodjelu ciljeva radi ostvarenja potpisanog do 2020. godine, a koji nimalo nisu u skladu sa odrednicama zakonski važeće Strategije energetskog razvoja RH koju je sabor izglasao 2009. godine. Time se dovodi u pitanje i legitimitet ovoga dokumenta, s obzirom da je Strategija još uvijek pravno na snazi.

Jedna od stvari koje posebnu bodu oči, kao očita neistinita informacija prezentirana unutar NAP-a se nalazi u tablici 13 na str. 112 u kojoj su prikazani „troškovi mjera poticaja primjene OIE…“ na način da su navedene brojke koje se odnose na ukupna plaćanja za proizvedenu električnu energiju, a ne za stvarne poticaje (poticaji su razlika između plaćanja i tržišne cijene odnosno PPC). Ovime autori studije pokazuju elementarno nepoznavanje sustava. Što dovodi do preispitivanja potrebe za dizanjem naknade za obnovljive na 3,5 lipe. Ali doći ćemo i do toga.

Najupitnije u cijelom NAP-u su pretpostavke. Jedna od pretpostavki koja najviše zabrinjava je ona da potrošnja električne energije u RH neće ostvarit rast u narednih 7 godina. Takva poruka se može protumačiti samo na jedan način: „nema razvoja gospodarske djelatnosti“. Drugim riječima, gospodarstvo nam je osuđeno na propast. Jer čak i za mjere energetske učinkovitosti, da bi se uštede ostvarile, potrebno je prvo uložiti rad i energiju. Ostale pretpostavke se nalaze u tablici na str. 99 i 100. NAP-a.

Trajektorija u tablici za pojedine tehologije odaje površan pristup problemu. Npr. za velike hidroelektrane je pretpostavljen jednoliki porast nakon 2015. od 50-ak MW godišnje. To nema veze s realnošću i mogućnošću realizacije projekata, niti sa snagom potencijalnih hidroenergetskih projekata koji bi mogli ući u pogon. Isto vrijedi i za male hidroelektrane (8-9 MW poslije 2012.  – već smo u 2013. i ne vidi se tih 8-9MW do kraja godine u pogonu), geotermalnu energiju (1MW porasta godisnje,koji su to projekti?), itd.

Ne uzimaju se u obzir hidroelektrane s manje od 1MW (koje su možda najrealnije s obzirom na manji utjecaj na okoliš, moguću revitalizaciju mlinica itd.).

Ne uzimaju se u obzir fotonaponski sustavi poslije 2015. – potpuno u suprotnosti sa tehnološkim i komercijalnim trendovima u svijetu (fotonapon bi poslije 2015. trebao značajno pojeftiniti za razliku od tehnologija za biomasu i hidroelektrane). Dodatno fotonaponski sustavi ostvaruju značajne efekte u lokalnom gospodarstvu, te trenutno u Hrvatskoj postoji i značajna proizvodnja opreme, ali i značajna količina projektanata i izvođača. Kroz sve to podupire se i regionalni razvoj.

NAP predviđa i izgradnju 300MW novih velikih hidroelektrana – kojih je to 300MW kojih bi moglo ući u pogon u 6 godina s obzirom na rokove izgradnje velikih hidroelektrana? A u zadnjih 30 godina je izgrađeno samo 42MW u Lešću, te i taj projekt ne radi sukladno predviđanjima. Samo postupak procjene za Natura 2000 traje po 3 godine, a nijedan od potencijalnih projekata (osim Omble za koju više nema financiranja) nije niti blizu lokacijske dozvole.

Također se predviđa 100MW malih hidroelektrana – ako se nešto značajno ne promijeni (Hrvatske vode, Natura 2000 itd.) ne postoji fond od 100MW malih hidroelektrana koje se mogu izgraditi, a kamoli na vrijeme do 2020. godine.

Pretpostavlja se i izgradnja 85MW postrojenja na biomasu do 2020. U registru OIEKP ukupno je trenutno 102 projekta ukupne snage 250MW. Većina tih projekata nema kamo s toplinom i neće moći zadovoljiti uvjete efikasnosti (eta) sukladno pravilniku i tarifnom sustavu. Da li je ministarstvo ili CEI napravio procjenu koliko projekata koji su u nekoj zrelijoj fazi, znači ne samo na papiru u registru, ima realne šanse za isporuku topline? A posebno da takav problem mogu riješiti prije 2020. Dodatni problem je dugotrajnost izgradnje takvih projekata u odnosu na projekte sunčanih i vjetroelektrana, tako da bi svih 85MW trebalo imati sve dozvole, financiranje i razvojnu fazu gotovo do maksimalno 2017. godine. Makar forsiranje biomase samo po sebi treba podržati zbog velikih efekata na gospodarstvo u regionalni razvoj, postavlja se veliki upitnik realnosti izvedbe 85MW do 2020. godine.

Potpuno se izbacuje mogućnost izgradnje novih vjetroelektrana – danas postoji 200-300MW konkretnih projekata vjetroelektrana koji su izvedivi ekonomski, tehnički i sa stanovišta dozvola (u zreloj fazi, lokacijska dozvola, pred ishođenjem građevinske). Također, sigurno je da elektroenergetska mreža može primiti još 200-300MW vjetroelektrana postepeno u sljedećim godinama (analize o tome su radili FESB, Split i FER, Zagreb, iako HOPS tvrdi suprotno). Sukladno Tarifnom sustavu, ali i stanju na tržištu vjetroelektrane su najjeftinija tehnologija i njima se cilj postiže uz najmanji trošak za potrošače (s time da se trenutna otkupna cijena može revidirati prema nižim iznosima). Dodatno se razvila usluga lokalne komponente kroz projektiranje, izvođenje, pa i proizvodnju opreme, koja će sada vjerojatno stagnirati ili propasti.

Ciljevi u prometu i grijanju/hlađenju da bi se postigao ukupni cilj u potrošnji energije se čine prenapuhani. Ciljevi u prometu su neostvarivi u zadanom periodu, a ciljevi za grijanje i hlađenje bi bili realni samo uz izgradnju toplinskih mreža po gradovima, na čemu se trenutno jako malo toga radi. Unutar NAP-a se ne navode konkretni mehanizmi ostvarenja ovih ciljeva.

U poglavlju 4.2.6 se govori o razvoju mreže i srednjoročnom planu razvoja hrvatske prijenosne mreže. Sve je to lijepo na papiru, ali postavlja se pitanje može li se pokazati da se išta napravilo ili se radi na tome da se ispuni ovaj plan (danas je već 2013., a plan je donesen 2011. godine).  Sama činjenica da se vjetroelektrane ograničavaju na 400MW  (što, kako tvrdi HOPS iako se dio stručne i akademske zajednice s time ne slaže, sustav danas može prihvatiti bez ikakvih ulaganja) znači da se od plana razvoja infrastrukture za integraciju obnovljivih izvora energije odustalo, te da se ne namjeravaju provoditi. To je u suprotnosti s EU regulativom, a uostalom planovi razvoja mrežne infrastrukture se odnose i na bilo koji drugi izvor energije, ne samo na obnovljive.

Ovakvim pristupom se ozbiljno ugrožava mogućnost ostvarivanja ciljeva do 2020. godine. Zatvara se daljnji razvoj dva sektora koji su kroz zadnjih nekoliko godina razvili i dalje razvijaju lokalnu industriju, lokalne stručnjake i projektante i izvođače. Istovremeno ta dva sektora trenutno ostvaruju najveći rast na svjetskoj razini i predvodnici su sprečavanja klimatskih promjena uz značajna ulaganja u tehnologiju, razvoj i istraživanje, te bi upravo razvijena kompetencija u tim sektorima dugoročno mogla omogućiti veliko zapošljavanje u Hrvatskoj, o čemu postoje izrađene opsežne studije (UNDP i FSB).

Koliko god je hvalevrijedno pokušati pokrenuti projekte hidroelektrana, biomase, bioplina, energetske učinkovitosti i grijanja i hlađenja (izmjenjivačima topline, peletima, solarnim kolektorima, itd.), te se iste ni na koji način ne bi smjelo ograničavati u razvoju, toliko su to sve sektori koji zajedno nemaju potrebnu snagu i pokrenute projekte da bi se dostigli 2020 ciljevi.

Dodatno ne treba smetnuti s uma da RH uvozi u prosjeku 30% el.en., i oko 80% primarne energije - dok se te brojke ne promijene korist ulaganja i financijski benefit bilo kojeg obnovljivog izvora ne bi smjela doći u pitanje, što je također prikazano u jednoj studiji koju je radio FSB.

I na kraju, vratimo se na problem naknade od 3,5 lipe. Na stranicama HROTE uredno piše da je u 2012. godini na ime naknade prikupljeno 76.608.346,10kn. Da je u istoj toj godini od prodaje električne energije iz obnovljivih na račun HROTE uplaćeno 190.065.457,98kn. A da su isplaćena sredstva povlaštenim proizvođačima električne energije iznosila 331.748.777,98kn. Dodatno su isplaćena sredstva za energiju uravnoteženja od 19.006.545,80kn.

To znači da je u 2012., za pokrivanje svih troškova povlaštenih proizvođača falilo 84.081.519,70kn. Od čega je velika većina usmjerena u poticanje vjetroelektrana, jer ih je u 2012. U punom pogonu na kraju godine bilo gotovo 200MW, dok je ostalih izvora bilo zanemarivo malo. Na ime novih poticaja HROTE će u sljedećoj godini prikupiti otprilike 536.258.422,7kn.

Ako uzmemo u obzir povećanje instalirane snage vjetroelektrana na 400MW do kraja sljedeće godine, povećanje sunčanih elektrana sa 5 na 50MW, te povećanje ostalih tehnologija sukladno postavljenim trajektorijama (za koje je već utvrđeno da su nerealne), pa čak i bez dodatnog predviđenog rasta PPC-a (iako bi realno trebao rasti uslijed kretanja cijena energije na svjetskom tržištu), postavlja se pitanje opravdanosti ovako visoke naknade u godinama koje dolaze. I pitanje metodologije izračuna iste.

Prijedlog tarifnog sustava unosi dodatne nelogičnosti u cijelu priču i dijelom neobjašnjive stavke. Primjeri su potpuno neobjašnjivo ograničenje kvote za velike fotonaponske elektrane za koje je predviđena cijena PPC, tj. prosječna proizvodna cijena elektroenergetskog sustava. Kome smetaju fotonaponski sustavi koji ne trebaju poticaj? Slično se odnosi na vjetroelektrane. Također se postavlja pitanje, s obzirom na kretanje cijenana tržištu, kome smeta potpisivanje garantiranog ugovora o otkupu po PPC na više od 14 godina, čime bi dio projekata vjetroelektrana i fotonaponskih elektrana postao bankabilan i uz takvu tarifu?

Razina neusklađenosti i nedorečenosti, pa dijelom čak i nedovoljnog promišljanja u sva tri dokumenta je zapanjujuća. Ako se netko pita kakva je budućnost tržišta obnovljivih (pa čak i onih koji će se navodno više poticati, ali koji se nisu realizirali ni kroz dosadašnji sustav) u Hrvatskoj nakon ovoga – odgovor može jedino biti, vrlo vrlo neizvjesna i neisgurna, a nikako poticajna i od strateškog interesa kako se voli naglašavati...