Udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji električne energije u pojedinim državama je često u vijestima u zadnje vrijeme. Na nekim konferencijama danas se već počelo pričati ne samo o 100% proizvodnji električne energije iz obnovljivih, nego i 200% do 300% proizvodnje kako bi se pokrile potrebe za grijanjem, hlađenjem i prijevozom.

U ovome tekstu prezentiran je kratki pregled penetracije obnovljivih izvora energije u pojedinim državama. Podaci korišteni u analizi su dobiveni od Energy Information Administration (EIA) Američkog Odjela za energiju. Pregledavan je udio obnovljivih izvora energije u državama od 1980. do 2011.(2012.). U ovoj analizi se na grafovima prikazuje ukupna penetracija obnovljivih izvora energije, te penetracija svih obnovljivih izvora energije bez hidroelektrana. U pojedinim slučajevima se izdvaja proizvodnja i specifičnih obnovljivih izvora energije.

Pregled započinjemo sa dvije Skandinavske države koje već jako dugo skoro svu proizvodnju imaju iz obnovljivih izvora energije, Norveškom i Islandom.

Norveška

Norveška koja ima malo više stanovnika od Hrvatske je zadnjih 30 godina skoro svu električnu energiju proizvodila iz hidroelektrana.

Od početka ovog stoljeća Norveška je počela graditi i vjetroelektrane i elektrane na biomasu. Danas obnovljivi izvori energije koji ne spadaju u hidroelektrane čine oko 1,5% ukupne proizvodnje Norveške. Norveška koristi samo 3% fosilnih goriva u opskrbi energijom.

Island

Island je proizvodio 100% svojih potreba za električnom energijom iz obnovljivih izvora od 1980. godine. Iako je puno manji od Norveške sa svojih 320.000 stanovnika, Island je dodao puno više drugih obnovljivih u sustav čija su osnova velike hidroelektrane.

Od kraja 1990ih Island je počeo graditi geotermalne elektrane, te ih sada ima 26% u ukupnoj proizvodnji električne energije te zemlje.

Portugal

Portugal je 2010. i 2011. proizveo veći postotak električne energije iz obnovljivih izvora energije od Danske.

Udio obnovljivih u energetskom miksu Portugala se ipak dramatično mijenja iz godine u godinu zbog velike ovisnosti o velikim hidroelektrana. Udio hidroelektrana u proizvodnji električne energije Portugala je uvijek bio veliki, u 1988. je bio 58%, u 1997. 40%, a 2010. još uvijek velikih 38%. Zbog Mediteranske klime u Portugalu nekih godina ima suše, pa se recimo 2005. dogodilo da je iz velikih hidroelektrana proizvedeno samo 4,6 TWh električne eneregije, a u kišnoj 2010. čak 16 TWh.

Kritičari vjetra i solara često govore o varijabilnosti proizvodnje iz tih izvora energije, a rijetko spominju varijabilnost drugih izvora kao što su velike hidroelektrane. Iz ovih podataka se vidi da je varijabilnost na godišnjoj razini puno veća za hidroelektrane nego za solar i vjetar.

Razvoj energije vjetra u Portugalu je jedna od uspješnih priča, pošto je 2002. vjetar činio samo 1% opskrbe električnom energijom u toj zemlji od 10,6 milijuna stanovnika, a sada čini skoro jednu petinu. Biomasa je prošle godine proizvodila malo više od 5% potražnje dok je solar imao udio manji od 1%.

Danska

Za razliku od Portugala, Danska praktički nema potencijala za hidroelektrane, te je proizvodnja iz obnovljivih izvora energije praktički u potpunosti okrenuta energiji vjetra i biomase.

Proizvodnja iz OIE u Danskoj još jasnije od Portugala pokazuje da, iako postoji varijabilnost unutar godine, ona je mnogo manja nego kod država sa velikim udjelom hidroelektrana. Tokom prošle godine je u Danskoj, koja ima 5,6 milijuna stanovnika 45% električne energije došlo iz OIE. Vjetar je činio 30% proizvodnje dok je biomasa imala udio od 15%.

Većina vjetroelektrana u Danskoj je izgrađena tokom zadnjih šesnaest godina, te unatoč konzervativcima na vlasti u zadnjih petnaest godina podrška za energiju vjetra i biomasu nije nikada izostala, te među svim parlamentarnim strankama postoji konsenzus o daljnjem razvoju obnovljivih izvora energije.

Italija

Italija je deseta najveća industrijska ekonomija svijeta te ima 60 milijuna stanovnika, a godišnja potrošnja električne energije je 285 TWh.

1980. su hidroelektrane proizvodile četvrtinu potreba za električnom energijom te države, a danas je taj postotak na oko 12% zbog veće potražnje i smanjene gradnje novih hidroelektrana. Italija ima udio geotermalne energije od oko 2% još od 1960ih i 1970ih godina. Ipak, udio obnovljivih je bio u konstantnom padu do sredine prošlog desetljeća kada je počela veća izgradnja solarnih fotonaponskih elektrana, vjetroelektrana i elektrana na biomasu. Vjetar je prošle godine imao udio od oko 5%, a biomasa od oko 4%, ali prava zvijezda u toj državi je solar koji je od 2007. do prošle godine došao na udio od čak 6% u ukupnoj potražnji električne energije. Sve zajedno udio obnovljivih je 17% ukupne potražnje, ne računajući velike hidroelektrane.

Španjolska

Španjolska ima oko 47 milijuna stanovnika te sve više obnovljivih (a da nisu hidroelektrane) od sredine 1990ih. Prije toga je Španjolska isključivo koristila samo hidroelektrane koje su još 1996. imale udio od oko 25% u ukupnoj potrošnji električne energije. Kao i u Portugalu godišnja proizvodnja iz hidroelektrana jako varira ovisno o tome da li je kišna ili suha godina.

Udio drugih obnovljivih izvora energije je od 2002. skočio sa 2% na 22%. Veći dio od toga čini vjetar sa udjelom od skoro 15%, solar ima malo više od 3%, a biomasa udio od skoro 2%.

Njemačka

Njemačka je peta najveća industrijska ekonomija svijeta sa svojih 80 milijuna stanovnika, te ima godišnju proizvodnju električne energije od 575 TWh, a dobiva i najviše pažnje od energetskih analitičara i kritičara.

Njemačka nije veliki proizvođač iz hidroelektrana, te je ta proizvodnja na godišnjoj razini od samo 20 TWh, što je recimo šest puta manje od Norveških 120 TWh. Stoga je cijela penetracija obnovljivih izvora energije u Njemačkoj iz vjetra, solara, bioplina i biomase.

Njemačka sada ukupno proizvodi više obnovljive energije od Norveške, a 2011. je udio obnovljivih bio skoro 19%. Hidroelektrane su imale udio od 3%, vjetar 8%, biomasa 8%, te solar 3%.

Francuska

U tri desetljeća od 1980. je udio obnovljivih u Francuskoj konstantno padao zbog udvostručenja potrošnje električne energije. 1980. hidroelektrane su imale 27% udjela u opskrbi električnom energijom, a sada je taj postotak na nekih 10-12%.

Porast u udjelu obnovljivih nakon 2005. je u potpunosti zbog dodavanja vjetroelektrana, solarnih fotonaponskih elektrana i biomase.

Francuska je 1970ih krenula u politički program razvoja nuklearne energije, započela veliki program gradnje nuklearnih elektrana, te je stoga i poticala povećanu potrošnju električne energije. Posljedice toga su vidljive i danas.

Francuska se obvezala na određeni postotak iz obnovljivih izvora energije do 2020., ali sama politička elita još nije spreman odreći se nuklearne budućnosti, te po svemu sudeći neće ispuniti svoje obveze – niti su oko toga posebno zabrinuti.

Udio vjetra u Francuskoj opskrbi je prošle godine bio oko 3%, iz biomase oko 1%, a iz solarnih fotonaponskih elektrana manje od 1%.

SAD

SAD je naveći udio obnovljivih izvora energije imao davne 1983. godine kada je on iznosio 14,1%. Prošle godine je udio obnovljivih izvora energije bio 12,7% pri čemu su postojeće velike hidroelektrane imale ¾ udjela, a vjetar je dao veći dio ostatka udjela.

U 2011. je udio vjetra u opskrbi SAD-a bio skoro 4%, a cijeli udio obnovljivih je tada dostigao nivo iz 1980. Iako je ukupna proizvodnja iz obnovljivih došla na preko 500 TWh u 2012. sa manje od 300 TWh 1980., ukupna proizvodnja električne energije se skoro udvostručila sa 2.300 TWh na 4.100 TWh prošle godine. Stoga do veće instalacije energije vjetra u 2009., udio obnovljivih je konstantno padao od 1983. godine.

Velika Britanija

Od Europskih zemalja je Velika Britanija definitivno u zaostatku. Ukupni udio obnovljivih izvora energije u opskrbi je manji 10%, te čak i Francuska zbog svojih hidroelektrana u Francuskim Alpama ima veći udio obnovljivih izvora energije od 16%.

Razlog za to ne leži u nedostatku resursa, jer iako nema mnogo sunca Velika Britanija ima najbolje potencijale vjetra u Europi – puno bolje nego Njemačka i bolje i od Danske. Problem nije ni u tehnologiji i iskustvu, jer Britanija razvija vjetar mnogo duže od Francuske.

Velika Britanija je prvi put ušla u sektor obnovljivih izvora energije 1990. sa svojim programom Non-Fossil Fuel Obligation (NFFO). Originalno je to bio način za financiranje „čiste“ nuklearne energije, ali je tadašnja vlada ostala šokirana činjenicom da su time otvorili vrata i za druge čiste tehnologije kao što su vjetroelektrane i hidroelektrane. Britanija je napravila grešku sa svojim modelom kvota (u isto vrijeme su Njemačke feed-in-tarife u potpunosti uspjele), te se od toga još nije oporavila, a danas ima manje obnovljivih u odnosu na druge Europske zemlje, te ima i zastarjele nuklearne elektrane.

Prije dvije godine Velika Britanija je proizvela skoro 5% potreba za električnom energijom iz vjetroelektrana, i skoro 4% iz elektrana na biomase. Udio hidroelektrana je pak manji od 2%.

Zaključak

Neke države imaju udio od skoro 100% električne energije iz obnovljivih izvora energije danas. Norveška skoro sve proizvodi iz hidroelektrana, a Island ¾ iz hidroelektrana i ¼ iz geotermalnih elektrana.

Danska i Portugal skoro polovicu svojih potreba za električnom energijom namiruju iz obnovljivih izvora energije, pri čemu je udio vjetroelektrana u Portugalu oko 20%, dok je u Danskoj oko 33%.

Italija i Španjolska imaju oko trećinu električne energije iz obnovljivih izvora energije, pri čemu Italija oko 17% proizvodi iz izvora koji nisu iz hidroelektrana, a u Španjolskoj 2/3 od ukupne proizvodnje iz obnovljivih izvora energije dolazi iz vjetroelektrana, solarnih elektrana i elektrana na biomasu.

U Njemačkoj je četvrtina proizvodnje iz obnovljivih, a od toga je 80% iz izvora koji nisu hidroelektrane. U Francuskoj i SAD-u je udio obnovljivih izvora koji nisu hidroelektrane manji od 5%. U Velikoj Britaniji je udio obnovljivih manje od 10%, a 90% od toga su izvori koji nisu hidroelektrane.

Iz ovoga je očito da zemlje kada odluče mogu proizvoditi veliki postotak električne energije iz obnovljivih izvora energije. Sam izazov nikad nije bio tehničke prirode nego politička volja za većim udjelom obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji električne energije, te implementacija poticaja na funkcionalan i održiv način.

Izvor: www.renewableenergyworld.com